Na izbornome kolegiju Kulturno-povijesno nasljeđe novovjekovne Istre obrađujemo područje Istre i Kvarnera koje je bogato materijalnom i nematerijalnom kulturom.
Dio nematerijalne kulture su legende i priče.
Prije mjesec dana pisali smo o legendama iz Istre, a sada se selimo na Kvarner i predstavljamo trsatskoga zmaja (kako su nam prepričali u Gradskoj knjižnici).

U davna je vremena „Svjetsko udruženje zmajeva“ slalo zmajeve u razne krajeve. Jednoga je zmaja poslalo na Trsat. On je tamo živio u svojoj pećini. Bio je dobar s ljudima, a zao prema onima koji bi nanosili štetu njegovom gradu. Svako je jutro, nakon buđenja, izašao iz pećine,
protegnuo se na terasi i zadovoljno pogledao Trsat koji je još spavao. Onda bi se uozbiljio i promatrao more. Tamo se nalazila njegova najopakija protivnica, divovska hobotnica. Ona se sakrivala u morskoj dubini, gdje je nitko nije mogao slijediti.

Jednog se jutra dogodilo nešto neobično. Kada je zmaj krenuo u šetnju primijetio je jednu djevojčicu kako sjedi uz Mrtvi kanal. Bila je to gradonačelnikova kći. U ruci je držala papir i bojama crtala brodiće koji se ljuljaju na vodi. Zmaj je dugo gledao djevojčicu. Bojao se hobotnice koja vreba iz dubine. U tom je trenu došao njezin otac: „Vrijeme je za
odlazak kući. Mama nas čeka s jelom. Požurimo da se ne ohladi.“ Djevojčica je upitala tatu: „Tata, mogu li i sutra doći ovdje dovršiti sliku?“. On joj je odgovorio: „Naravno, bit će to lijepa slika, zlato.“ Ali ni otac ni djevojčica nisu zamijetili da ih iz vode pritajeno promatra hobotnica, koja je pobjedonosno pomislila: „Znači doći će djevojčica i sutra, i to sama.“

Drugo je jutro djevojčica, ne sluteći opasnost, opet došla na isto mjesto, uzela papir i nastavila crtati. I dok je djevojčica ushićeno stvarala, hobotnica je nasrnula na djevojčicu. Zgrabila joj je nogu i povukla je u vodu. Zmaj je sve to promatrao i u tren oka poletio za djevojčicom, u borbu s hobotnicom.
Hobotnica je svom snagom pokušala uhvatiti divovskim krakovima zmaja za krila, želeći ga povući u vodu. No, pritom je morala ispustiti nogu djevojčice, koja se opet našla na suhom. Borba hobotnice i zmaja dugo je
trajala. Uz obalu Mrtvog kanala su se skupljali ljudi i promatrali tu nesvakidašnju bitku.
Zmaj je rigao vatru ne bi li protivnicu natjerao da povuče svoje krakove. Tako ju je zmaj uspio onesposobiti. Nakon toga ju je izvukao iz vode, zakovitlao i bacio sve do grada Grobnika. Tamo su je mještani odnijeli u ribarnicu.

Drugi se dan hobotnica odlučila zahvaliti zmaju. Zamolila je tatu da je odvede u zmajevu pećinu. Tata joj je to omogućio. Djevojčica je pokucala na zmajeva vrata i rekla: „Dobar dan zmaju, došla sam ti zahvaliti što si me spasio“. Zmaj joj reče: „Ma nisi se morala toliko truditi i doći do mene. Bilo je i vrijeme da uništim tu morsku razbijenicu“. Djevojčica mu odgovori: „Ja ti se ipak želim odužiti. Ja bih te htjela nacrtati i pokloniti ti sliku.“ Odgovori
zmaj: „Vrlo lijepo od tebe. To ne mogu odbiti.“ Sljedećih je dana djevojčica dolazila u zmajev dom i vrijedno crtala. Crtala je, crtala i konačno nacrtala. Zmaj je sretno uzviknuo: „Kako si me lijepo naslikala!“ i sliku objesio na zid u spilji.

Svjetsko je udruženje zmajeva pisalo zmaju da se previše zbližio s ljudima, a ljudi se trebaju bojati zmajeva. Zbog toga mora hitno napustiti Trsat i
preseliti se u napušteni dvorac Bosiljevo (na putu prema Zagrebu).

Svi su mještani bili tužni, a posebno djevojčica. Zmaj je u Bosiljevo ponio sliku koju mu je djevojčica nacrtala u spomen njihova prijateljstva. Djevojčica je dugo plakala i tugovala za zmajem.

Njezin otac se tada dosjetio na Trsat postaviti kip zmaja od kovine, što je
mu je izradio umjetnik iz Beča, Ferkon.

Tako i dan danas na Trsatskoj gradini stoji kip zmaja čuvajući grad od svih napasnika i zlikovaca.